Moja klamerica zna sve o meni, ali ne zna pričati.
I to je dobro. Jer zna ona štošta što nitko ne zna, pa čak ni ja ne bih vjerovala svakoj njenoj riječi, kad bi ona progovorila. Srećom, neće.
Padne mi iz ruke, tako ponekad, sruši se na pod, a zna pogoditi i mali prst na nozi, koji je sad otkriven, jer je ljeto.
I to zna biti poprilično bolno. (Stisnu se oči, izleti psovka...)
Zvuk koji proizvodi ima čudesnu moć. Onaj klak-štak, koji se ponavlja i ponavlja, kad se zaboravi na vrijeme, radi se satima, spajaju se nepregledne količine papira, potvrda, raznih dokumenata, kalkulacija, rekapitulacija...
A onda se prišulja, uvuče se polako jedna misao i traži onu drugu, koja mora biti tu negdje...
Klak-štak, misli se spoje, a klamerica se sruši. Od miline, valjda.
A od čega bi drugog i mogla.
I sad je držim u ruci. Netko se igra onim new age kuglama što se vrte u dlanovima, netko gnječi stres lopticu i svi mi pričaju kako je to super stvar.
Ja klamam.
Smiruje me moja klamerica.
Odavno već ne brojim male zareze u velikim pričama.
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje